Evanđelje po Ivanu (grč. Κατὰ Ἰωάννην εὐαγγέλιον) je četvrta knjiga Novog zavjeta. Napisano je oko 100. godine, i po vremenu pisanja je posljednje kanonsko jevanđelje. Njegova je kratica Iv.
Evanđelje po Ivanu se značajno razlikuje od ostala tri evanđelja (po Mateju, Marku i Luki), i pisano je primjetno drugačijim stilom. Ivan se donekle distancira od Isusove istorijske ličnosti, i sadrži već razvijenu hristologiju koja Isusa smatra božanskim logosom. Prethodna tri evanđelja govore uglavnom o Hristovim propovjedima u Galileji, dok se ovo više bavi propovjedima u Judeji. Za razliku od ostalih, ne sadrži ni jednu Isusovu parabolu. Pritom, Isusove riječi su dugi govori, a ne jezgrovite izreke.
Evanđelje po Ivanu oslikava onovremeni sukob ranog hrišćanstva i judaizma. Fariseji se predstavljaju na negativan način, jer nisu vjernici, dok su Jevreji prikazani kako se opredjeljuju za i protiv hrišćanstva, što nekad ide i do otvorenog antijudaizma.
Evanđelje po Ivanu su mnogi gnostički hrišćani smatrali svojom knjigom i upotrebljavali kao primarni izvor za gnostičko učenje. Pa ipak, rana crkva je, uprkos nekim protivljenjima, unijela ovo evanđelje u Novi zavjet.
Commons ima datoteke na temu: Evanđelje po Ivanu |