Slavenka Drakulić (Rijeka, 4. srpnja 1949.) hrvatska književnica i novinarka, živi u Stockholmu i Zagrebu.
Pored mnogih priča i eseja, Slavenka Drakulić objavila je šest romana i pet publicističkih knjiga, koje su prevedene na više od dvadeset europskih i svjetskih jezika. Uz povremene boravke u inozemstvu, od kraja 1960-ih živi i radi u Zagrebu, te je dio njezina spisateljskog rada posvećen zagrebačkim temama, dok se u cjelini za njezin opus može kazati da je vezan uz problematiku suvremene hrvatske stvarnosti, bilo da je riječ o razini egzistencije pojedinca, bilo da se radi o kontekstualizaciji Hrvatske unutar iskustva drugih tranzicijskih zemalja.
Hologrami straha (1987.), njezin prvi roman, otvara ciklus autobiografske i biografske pripovjedne proze, koji čine romani Mramorna koža, Božanska glad, Kao da me nema (po kojem je snimljen istoimeni film), Frida ili o boli.
Autobiografski sadržaji, koji obilježavaju pripovjedni opus S. Drakulić, uključujući i njezine novinske članke, eseje i priče, određeni su prelaženjem iz dokumentarnoga u fikcionalno, iz osobnoga i intimnoga, u opće i javno. U svim romanima Slavenke Drakulić središnja je tema žensko tijelo – tijelo koje je izloženo pogledu izvana, vanjskom oku, izloženo opasnosti, nekoj vrsti krajnjih, radikalnih stanja. Umjesto bolesti, govori o silovanju, ljubavnoj strasti, kanibalizmu.
U posljednjem objavljenom romanu, Frida ili o boli tema je umjetnička transformacija iskustva bolesti na primjeru života slikarice Fride Kahlo. U njezinim romanima spajaju se sve temeljne odrednice ženskog teksta: ženski glas iz ženske vizure pripovijeda o specifično ženskom iskustvu.
Publicističku karijeru Slavenka Drakulić započela je knjigom feminističkih eseja Smrtni grijesi feminizma (1984.), kultne knjige hrvatskog feminizma. U smislu javnoga angažmana, Slavenka Drakulić ima izrazito osviještenu poziciju da je svako (osobno) djelovanje ujedno i političko. Stoga je njezinom književnom opusu supripadna i feministička publicistička djelatnost. U cjelini njezina publicističkog rada, riječ je o analitičko-publicističkom stilu izrazito obilježenom polemičkim kontekstom, koji se bavi ključnim temama hrvatske stvarnosti, posebno nakon pada komunizma.
How We Survived Communism and Even Laughed, Balkan Express i Cafe Europa, postali su u hrvatskom izdanju dijelovi trilogije Kako smo preživjeli komunizam, Kako smo preživjeli rat i Kako smo preživjeli postkomunizam.
I najmanji detalji iz naših dnevnih života ulaze u priču Slavenke Drakulić, ili postaju povodom za razmišljanje o onome kako živimo i što nam se zapravo u životu zbiva. U smislu formalnih osobina, u tim se tekstovima gubi granica između eseja i priča, jer se u njima istovremeno i pripovijeda i opisuje i reflektira. Izuzetan smisao za detalje, za prepoznavanje neke na prvi pogled beznačajne pojedinosti koja će postati središnjom slikom priče, osnovno je obilježje pripovjednoga stila Slavenke Drakulić u kratkoj formi, kojom je osvojila najširu svjetsku publiku.
Prevagu općeg nad pojedinačnim Slavenka Drakulić ponajprije razotkriva u pričama o komunističkom razdoblju, na čije oblike svakodnevnog života danas uglavnom gledamo s ironijom. Poseban uspjeh doživjela je njezina knjiga Oni ne bi ni mrava zgazili, koja govori o ratu i posljedicama rata na sudbine pojedinca, o zločinima i odnosu zločinca i žrtve. Knjiga Tijelo njezina tijela govori o doniranju organa radi spašavanja života drugih.
Udana je za švedskog novinara Richarda Swartza.