Geološko skladištenje CO2 je osnovni segment tehnologije zahvatanja i skladištenja CO2 (CCS).
Dve najpovoljnije opcije za skladištenje CO2 su:
Ostale opcije, kao što su slojevi uglja i bazaltne stene, koje su još uvek u fazi istraživanja, mogu takođe biti rešenja za skladištenje u budućnosti. CO2 se upumpava kroz bušotine u duboke stenske formacije koje sadrže pore između zrna ili pukotina, zamenjujući i komprimujući postojeći fluid u njima: prirodni gas, vodu ili naftu. Rezervoar stene sa dobrom poroznošću i permeabilitetom predstavljaju povoljnu sredinu za skladištenje. Obično se nalaze u sedimentnim basenima i nastali su taloženjem sedimenata u geološkoj prošlosti. Finozrni nepropusni sedimenti u ovim basenima stvaraju barijere između propusnih formacija. Pojava ležišta nafte, prirodnog gasa ili čistog CO2 dokazuje njihovu sposobnost da zadrže fluide milionima godina.
Geološke formacije, ležišta i povlatne stene formiraju kompleksne strukture, koje su heterogene, neravnomerno raspoređene i izrasedane. Zbog toga je neophodno kompleksno proučavanje terena i geološko iskustvo da bi se procenila pogodnost predložene podzemne strukture za dugoročno skladištenje CO2.
Potencijalna ležišta za skladištenje CO2 moraju ispunjavati brojne kriterijume, od kojih su najvažniji:
Primer oblasti koja ispunjava navedene uslove je Južni Permski basen, koji se prostire od Engleske do Poljske. Peskovi su se taložili u nekoliko navrata tokom geološke istorije. Na sedimente su uticali procesi formiranja stena, usled kojih su se prostori između pora ispunjavali slanom vodom ili prirodnim gasom. Međuslojna glina je formirala nepropusne slojeve, koji sprečavaju migraciju fluida ka površini. Većina formacija peščara nalazi se na dubini 1-4 km, gde je pritisak dovoljno visok da se CO2 skladišti u gustoj fazi. Sadržaj soli u formacionim vodama povećava se u ovom intervalu dubina od oko 100 g/l do 400 g/l, to znači da je voda zasićena solju, pa čak i mnogo većeg saliniteta od morske vode. U ovom basenu registrovano je na stotine struktura formiranjem doma usled migracije soli, koje su predstavljale zamke za akumuliranje prirodnog gasa. Ove zamke su predmet istraživanja za određivanje potencijalnih geoloških skladišta CO2 i pilot projekata.
Procene kapaciteta skladišta CO2 obično su veoma aproksimativne i zasnivaju se na prostornom rasporedu potencijalno povoljnih formacija. Kapacitet skladišta može se utvrditi u različitim razmerama, počev od nacionalnih – za grube procene, do preciznijih proračuna basena i dimenzija ležišta, uzimajući u obzir specifičnu heterogenost terena i kompleksnost realnih geoloških struktura.
Obično se određuju različiti nivoi kapaciteta skladišta:
Možemo zaključiti da je volumetrijski kapacitet za skladištenje CO2 u Evropi visok, ali postoje i brojne nedoumice, naročito u slučaju dubokih slanih akvifera. Akviferi imaju kapacitet za skladištenje CO2 koji emituju velika postrojenja tokom nekoliko decenija. Obnavljanje podataka i dalje istraživanje novih potencijalnih kapaciteta skladišta u Evropi predmet su stalnog istraživačkog rada u mnogim državama, ali i u okviru projekta EU CO2STOP za Evropu u celini.