Za tzv. Simfoniju br. 3 u Es-duru, KV 18, nekad pripisivanu Wolfgangu Amadeusu Mozartu, u današnjim se naučnim krugovima smatra da nije Mozartov rad, nego da je djelo Carla Friedricha Abela, vodećeg njemačkog kompozitora ranog klasičnog razdoblja.
Leopold Mozart ohrabrivao je svog sina da prouči simfonije poznatih savremenika (naprimjer: Carl Friedrich Abel, Johann Christian Bach, Johann Gottfried Eckard, Hermann Friedrich Raupach) tokom posjete Londonu (1764 - 65). Wolfgang se posebno bavio simfonijom u E-duru, Opus 7 br. 6 Carla Friedricha Abela, kopiranjem i pravljenjem vlastitog djela (KV 19) prema ovom modelu. Međutim, Mozartova kopija razlikuje se od Abelovog objavljenog djela, gdje je Mozart "muzičke dionice za klarinete zamijenio sa dionicama za obou". Pogrešno je bila pripisana Mozartu zbog njegovog svojeručnog zapisa, te je stoga i bila kategorizirana kao njegova Simfonija br. 3 u Es-duru, KV 18. Simfonija je objavljena kao takva u prvom potpunom izdanju Mozartovih radova koje su izdali Breitkopf & Härtel.
Simfonija br. 3 u Es-Duru je komponirana za: dva klarineta, dva roga, fagot, dvije violine, violu, violončelo i kontrabas.
Uvod u prvi stavak: Molto Allegro
Simfonija ima tri stavka:
Kao i kod slično pogrešno pripisane K.17 (i mnogo godina kasnije KV 444/425a), KV 18 nije uključena u izdanje Neue Mozart-Ausgabe (Nova Mozartova edicija).