Turska kahva (turski: Türk kahvesi) jeste metoda pripreme nefiltrirane kahve. Pržena, a zatim fino mljevena, zrna kahve se kuhaju u džezvi (turski: cezve), često sa šećerom, te se serviraju u fildžanima. Trenutno, moguće ju je naći na Srednjem istoku, u Sjevernoj Africi, na Kavkazu, Balkanu, Baliju te istočnoj Evropi.
Turska kahva je nematerijalna kulturna baština Turske potvrđena od strane UNESCO-a.
Najranije spominjanje pijenja kahve dolazi iz Jemena u 15. vijeku. Krajem 15. i početkom 16. vijeka, kahva se raširila na Kairo i Mekku. Tokom 1640-tih, osmanlijski ljetopisac İbrahim Pecevi zabilježio je otvaranje prve kahvane u Konstantinopolju.
Sve do 962 (po hidžri, 1554-55.), u Velikom, Čuvanom-od-strane-Boga gradu Konstantinopolju, kao i u osmanlijskim zemljama općenito, kahva i kahvane nisu postojale. Oko te godine, kolega po imenu Hâkem i Alepa i vragolan zvani Şems (Šems) iz Damaska, došli su u grad: oba su otvorili veliku prodavnicu u distriktu zvanom Tahtakale, te počeli snabdjevati kahvom.
U nedavnim vremenima, tradicionalno pijenje turske kahve bilo je umanjeno rastućom dostupnošću ostalih toplih napitaka poput čaja (koji lokalno raste i kupuje se bez čvrste valute), instant kahva, i ostali moderni stilovi kahve.
U Bosni i Hercegovini, sličan način pripremanja kahve se naziva bosanska kahva, koja se pravi drugačije u odnosu na tursku. Druga razlika od turske kahve je ta, da voda dostiže tačku ključanja, mali dio je sačuvan sa strane za kasnije, često u fildžanu. Dalje, kahva se dodaje u džezvu, te ostatak vode iz fildžana se dodaje u džezvu. Sve se stavlja nazad na izvor toplote da se ponovno dosegne tačka ključanja, što traje par sekundi jer je kahva već veoma vruća. Pijenje kahve u Bosni je tradicionalna svakodnevnica i igra važnu ulogu tokom društvenih okupljanja.