Carlo Acutis | |
---|---|
Rođen | 3. svibnja 1991. London |
Preminuo | 12. listopada 2006. Monza |
Proglašen slugom Božjim | 5. srpnja 2018. |
Beatificiran | 10. listopada 2020. |
Slavi se u | Katoličkoj Crkvi |
Spomendan | 12. listopada |
Zaštitnik | mladeži |
Portal o kršćanstvu | |
Portal o životopisima |
Blaženi Carlo Acutis (London, 3. svibnja 1991. ‒ Monza, 12. listopada 2006.), talijanski je blaženik Katoličke Crkve, poznat po dokumentiranju svjetskih euharistijskih čuda i njihovoj katalogizaciji na mrežnoj stranici koju je sam stvorio nekoliko mjeseci prije smrti. Blaženim je proglašen u Assisiju 10. listopada 2020. Spomendan mu je 12. listopada.
Prozvan je „Dominikom Saviom 21. stoljeća”.
Rođen je 3. svibnja 1991. u Londonu, u kojemu su tada živjeli i radili njegovi roditelji – otac Andrea Acutis i majka Antonia Salzano. Kršten je 18. svibnja u crkvi Gospe Žalosne (Our Lady of Dolours). Nedugo poslije Carlova rođenja, obitelj se u rujnu 1991. preselila u Milano, u župu Santa Maria Segreta. Osnovnu školu pohađao je u prostorima Družbe sestara svete Marceline na Piazza Tommaseo u Milanu. Godine 2005. upisuje Klasičnu gimnaziju Leone XIII., pod upravom Družbe Isusove.
Carlo je već kao dijete bio vrlo odan štovanju Majke Božje i redovito je molio krunicu u znak vlastite privrženosti njoj. S obzirom na to da je još kao sedmogodišnjak pokazao zrelost i razumijevanje Euharistije, na preporuku msgr. Pasqualea Macchija (osobnog tajnika Pavla VI.), u opatiji Bernaga u Peregu, u sklopu samostana pustinjakinja Reda sv. Ambrozija SantʼAmbrogio ad Nemus, prima 16. lipnja 1998. prvu svetu pričest.
Svakodnevno je nazočio svetoj misi i primao sakrament svete pričesti te uvijek prije ili poslije mise neko vrijeme provodio u molitvi i duhovnim razmišljanjima ispred tabernakula. Jednom tjedno se ispovijedao. Potaknut primjerom Gospe Fatimske, svakodnevno je molio krunicu. U duhovnome životu vodio se evanđeoskom rečenicom, ujedno i vodiljom sv. Franje Ksaverskog: „Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe sama izgubi ili sebi naudi?” (Lk 9,25). U jesen 2004. postaje zamjenikom kateheta u pripremi krizmanika za Svetu Potvrdu, a potom se uključuje i u razvoj i obnavljanje mrežne stranice svoje župe i gimnazije. U gimnaziji sudjeluje i u radu Zajednice kršćanskog života. Djelovao je i karitativno, pomažući novčano strancima, prosjacima, osobama s invaliditetom i starima. Često je posjećivao kapucinski samostan u Viale Piave, gdje se molio uz tijela dvojice fratara: misionara Danielea de Samaratea i fra Cecilia Cortinovisa, po čijemu je primjeru podupirao Djela svetog Franje.
Zanimao se za računala, planinario, skijao, imao je nekoliko kućnih ljubimaca (dvije mačke, četiri psa i zlatne ribice), volio je filmove, videoigre i općenito informatičku tehnologiju.
Nadahnuće za postavljanje izložbe euharistijskih čuda dobio je tijekom posjeta izložbe projekta »Meeting« u Riminiu te je u njezinu izradu uključio i roditelje i dvije i pol godine rada. Istražio je više od 136 priznatih euharistijskih čuda koja su se dogodila tijekom povijesti Crkve u sedamnaest različitih zemalja te je izradio njihov virtualni muzej: njegova je izložba euharistijskih čuda poslije njegove smrti obišla svih pet kontinenata. Prva izložba održana je u bazilici San Carlo al Corso u Rimu. Na zahtjev više župnika, izložba je objavljena u katalogu, kojemu su predgovor uredili kardinal Angelo Comastri (tada generalni vikar Njegove Svetosti za grad Vatikan) i msgr. Raffaello Martinelli (tada predstojnik Katehetska ureda Kongregacije za nauk vjere). Uz pomoć Kolumbovih vitezova, Društva kardinala Newmana i udruge The Real Presemce Association and Education, i pokroviteljstvo kardinala Raymonda Burkea, izložba je u Sjedinjenim Američkim Državama gostovala u više od tisuću župa i stotinu sveučilišta. Potom je izložba predstavljena i na Filipinima, u Vijetnamu, Kini, Argentini i drugdje. U Fatimskom svetištu izložba je postavljena prigodom stogodišnjice rođenja Franje Marta.
Početkom listopada 2006. dijagnosticiran mu je agresivan (akutan) oblik leukemije (tip m3), od posljedica koje je 12. listopada u 6:45 sati i preminuo. Sve do smrti zadržao je duboku pobožnost euharistiji, a vlastite je bolesničke patnje prinio kao žrtvu za papu i Katoličku Crkvu. Nadgrobni spomenik i grob s posmrtnim ostatcima nalaze se u Svetištu razodijevanja (Santuario della Spogliazione) u Assisiu. Dvjema povorkama ulicama Assisia 5. travnja 2016. Carlovo je tijelo s groblja u Asizu preneseno je u donju bazilika pa katedralu sv. Rufina, a sljedećega je dana ukopano u bazilici razodijevanja.
Thomas Alber je svoju knjigu Carlo Acutis. Missionar im Internet počeo objavom Carlovih osam koraka pod nazivom „Tvoj put k svetosti” (njem. Dein Weg zur Heiligkeit), osam naputaka koje je Carlo i sâm zdušno živio i drugima propovijedao:
Na šestu obljetnicu smrti, u studenome 2012., pokrenuta je kauza njegove beatifikacije pripremnim aktima. Potpisom kardinala Angela Scole 24. studenoga 2016., u Milanskoj kuriji završena je biskupijska faza beatifikacijskog postupka. Papa Franjo ga je 5. srpnja 2018. proglasio časnim slugom Božjim. Isti papa je u veljači 2020. Kongregaciji za proglašenje svetima odobrio dekret za proglašenje blaženim. Kardinal Agostino Vallini je 10. listopada 2020., pročitavši ukaz pape Franje okupljenim vjernicima u gornjoj crkvi bazilike sv. Franje Asiškog u Assisiju, proglasio Carla Acutisa blaženikom. Papa Franjo je apostolskim pismom prigodom beatifikacije objavio:
Papa Franjo Carla spominje i u apostolskoj pobudnici Christus vivit (br. 104-106):
Godine 2007. o Carlovu je životu objavljena i knjiga pod nazivom Eucaristia. La mia autostrada per il cielo (hrv. Euharistija – moja autocesta za nebo). Objavljeno je više životopisa i hagiografija.
Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Carlo Acutis | |
Wikicitati imaju zbirke citata o temi Carlo Acutis |