Sjeverna Europa je europska regija koja obuhvaća deset zemalja (Danska, Estonija, Finska, Island, Irska, Latvija, Litva, Norveška, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo) i pet nezavisnih teritorija (Ålandsko Otočje, Kanalski Otoci, Farski Otoci, Otok Man i Svalbardsko Otočje).
Najmnogoljudnije zemlje Sjeverne Europe su zemlje Skandinavije (Norveška, Švedska i Finska) te UK i Irska. (Tablica 1)
Neki od gradova sjeverne Europe najvećeg demografskog i ekonomskog značaja su London, Stockholm, Kopenhagen, Oslo, Helsinki uglavnom glavni gradovi zemalja.
Najveće zemlje sjeverne Europe su Finska, Norveška i Švedska (koja je i četvrta najveća zemlja u Europi.)
Najstariji je dio Europe Baltički štit, koji obuhvaća dio Skandinavije, Finsku i poluotok Kolu. To područje, građeno od vrlo starih stijena (kristalični škriljevci, gnajs i dr.), bilo je nabrano u pretkambrijsko doba, ali su ga vanjske sile (denudacija, erozija i glacijalna erozija) poravnale u geološkoj prošlosti, tako da je danas to plitka zavala s Baltičkim morem u sredini.
Sjeverozapadna Europa nabirala se u paleozoiku. U starijem paleozoiku (silur i devon) nabralo se Kaledonsko gorje, koje se pruža od sjeverne Irske preko Škotske duž zapadne Skandinavije prema sjeveru (dijelovi su Kaledonskoga gorja i Nova Zemlja, Zemlja Franje Josipa, Svalbard).
Klima je uglavnom oceanska (Cfb), vlažna kontinentalna klima (Dfb), subarktička klima (Dfc) i tundra (ET)
Uočljivo je iz tablice da najveći BDP imaju Ujedinjeno Kraljevstvo (ujedno i članica G7), Norveška, Švedska te Irska. U spomenutim zemljama je uglavnom i najveći BDP per capita. Island ima relativno velik BDP per capita no to se može pripisati tome da od svih navedenih imaju najmanje stanovnika.
Visoke stope inflacije (u pojedinim zemljama poput Litve, Latvije i Estonije čak i 10%) uglavnom su posljedica ekonomske krize uzrokovane pandemijom COVID-19.
Općenito se podaci o energiji zasebno prikupljaju za različite energente, poput nafte, prirodnog plina ili ugljena. Kao takvi, saldo sustavi energenata pružaju najjednostavniji način prikaza podataka za pojedini energent, izražen u fizičkim jedinicama. Na primjer, to mogu biti džuli ili kubni metri za prirodni plin ili tone za ugljen. Takav pristup koristi Međunarodna agencija za energetiku (IEA) u svojim knjigama o gorivima, obnovljivim izvorima energije i elektricitetu, kao i u sveobuhvatnoj svjetskoj statistici energetike - koja kombinira informacije za sve izvore energije zajedno.
Međutim, budući da se energetski proizvodi na kraju koriste zbog svoje energetske vrijednosti i mogu se pretvarati jedan u drugi putem različitih procesa transformacije, potrebno je kombinirati saldo sustave energenata kako bismo dobili prikaz energetskog sustava. Za to je potrebno razviti energetsku bilancu.
Energetska bilanca nam pomaže razumjeti kako se proizvodi međusobno transformiraju, istaknuti različite odnose među tim proizvodima i prikazati kako se sve vrste energije konačno koriste.
Metodologija koju koristi IEA u skladu je s Međunarodnim preporukama za energetsku statistiku (IRES) koje je usvojila Komisija za statistiku UN-a 2011.
Primarna energija obuhvaća energiju uzetu iz prirode bez naknadne pretvorbe, u što spada kemijski potencijal fosilnih goriva, drva ili biomase, nuklearna energija, kinetička energija vjetra, potencijalna energija vodenih tokova, te toplinska energija geotermalnih izvora.
Oblici primarne energije: neobnovljivi (komercijalni ili konvencionalni) i obnovljivi (tradicionalni, komercijalni ili konvencionalni, novi ili alternativni).
U neobnovljive oblike primarne energije spadaju: fosilna goriva, nafta, plin, ugljen, treset te nuklearna energija.
Njihov je ciklus nastanka (otprilike 300 milijuna godina za fosilna goriva) značajno dulji period od onoga u kojem ćemo ih utrošiti (otprilike 200 milijuna godina).
Neki od glavnih primjera obnovljive primarne energije su: balega, drvo (tradicionalna biomasa), biomasa, biogoriva, hidroenergija, energija vjetra, sunčeva energija, geotermalna energija, energija mora i mnogi drugi.
Potencijal obnovljivih izvora energije se obnavlja u kratkom vremenu što je razmjerno vremenu korištenja. Tradicionalni izvori energije kao što su nekomercijalna biomasa i balega predstavljaju one koji ne ulaze u energetske bilance zato što se ne preprodaju pa iz tog razloga čine značajan dio primarne energije u mnogim zemljama. Glavni komercijalni ili konvencionalni obnovljivi izvor je hidroenergija, iako danas dolaze neke nove (alternativne) primarne energije kao što su vjetar, geotermalna energija i sunčeva toplina.
Najveći proizvođači primarne energije su Norveška, Ujedinjeno Kraljevstvo, Finska i Švedska. Njihova je primarna energija pretežito bazirana na sirovoj nafti i prirodnom plinu, no velik udio, pogotovo u Norveškoj, drži i hidroenergija. Jasna je korelacija između proizvodnje primarne energije i BDP-a.
Unatoč nastojanju prema obnovljivim izvorima i dalje najveći dio primarne energije je u konvencionalnim energentima.
Velik udio primarne energije čini hidroenergija koja, izuzevši konvencionalne energente (nafta, prirodni plin), predstavlja oko 10% primarne energije u sjevernoj Europi.
Velik potencijal leži u hidroenergiji jer u regiji prevladavaju klime s velikom količinom oborina. Prema podacima Svjetske banke prosječna količina padalina u regiji iznosi oko 950 mm kiše godišnje. (Tablica 6)
Količina oborina (u mm godišnje) | |
---|---|
Island | 1940 |
Irska | 1118 |
UK | 1220 |
Norveška | 1414 |
Latvija | 667 |
Finska | 536 |
Švedska | 624 |
Litva | 656 |
Danska | 703 |
Estonija | 626 |
U Sjevernoj Europi se u 2021. godini proizvelo oko 1 333 000 TJ primarne energije u obliku nuklearne energije. Proizvođači te energije su Finska, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo.
Švedska ima šest nuklearnih reaktora u funkciji, s kombiniranim neto kapacitetom od 6,9 GWe. U 2021.godini nuklearke su proizvele 30,8% električne energije u zemlji, dok je u Ujedinjenom Kraljevstvu na taj način proizvedeno 14,8% električne energije. Ujedinjeno Kraljevstvo ima 9 operabilnih nuklearnih reaktora ukupnog neto kapaciteta 5,9 GWe
Trgovina (uvoz i izvoz) energenata prikazan je u tablicama (Tablica 6. i 7.)
Iz Tablice 6. vidljivo je da su najveći uvoznici energenata Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska te Danska i Finska.
Najveći dio energenata koji se uvozi i dalje spada među konvencionalne izvore energije (nafta i plin).
Iz Tablice 7. uviđa se da je daleko najveći izvoznik energenata Norveška, koja izvozi enormne količine plina i sirove nafte. Drugi najveći izvoznik energenata je Ujedinjeno Kraljevstvo.
Zanimljivo, Island prema podacima IEA-a nije izvozio energente u 2021. godini.
Detaljnija analiza uvoza i izvoza može se naći u poglavlju Ukupna opskrba energije, jer uvoz i izvoz uvelike određuju TES.
Ukupna opskrba energije se prema Eurostatu definira na slijedeći način:
"Ukupna opskrba energijom = Primarna proizvodnja + Obnovljeni i reciklirani proizvodi + Uvoz – Izvoz + Promjene zaliha – Međunarodna pomorska skladišta – Međunarodna avijacija"
U Tablica 8. prikazana je ukupna opskrba energije.
Promet energenata u sjevernoj Europi je opsežan, veliki proizvođači primarne energije ujedno su i države koje izvoze mnogo energenata. U slučaju država nekih država (UK, Švedska, Finska) velik je i uvoz usprkos tome što se mnogo energije proizvodi i izvozi. Takvu činjenicu možemo pravdati stabilnom ekonomijom, preprodajom energenata te nastojanjem da se jača energetska neovisnost.
Najveću opskrbu energijom imaju Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska, Norveška i Finska.
U sljedećoj tablici prikazan je udio primarne energije u ukupnoj opskrbi energije.
Iz tablice se vidi da države s malo stanovnika (Island, Estonija) imaju jako visok udio vlastite primarne energije u konačnoj opskrbi energijom. Irska i Litva imaju malen udio vlastite primarne energije (oko četvrtine) te se uvelike oslanjaju na uvoz energenata. Ostale zemlje imaju udio od 50-75% što im omogućava fleksibilnost u trgovanju energentima.
Norveška je izostavljena iz tablice jer je jako velik postotni udio primarne energije u ukupnoj opskrbi (oko 700%). Takav podatak uz Sliku 5 i Sliku 6 pokazuje veliku izvoznu moć Norveške.
Može se uvidjeti da podaci sa Slike 7. djelomično odgovaraju podacima sa Slike 3. tj. da ukupna opskrba energijom prati količinu primarne energije. Takva tvrdnja posebno vrijedi za države s velikim udjelom primarne energije u ukupnoj opskrbi (Island, Latvija, Estonija). (vidi Tablica 9).
Proizvodnja električne energije temelji se na iskorištavanju električne potencijalne energije koja proizlazi iz procesa odvajanja elektrona iz elektronskih omotača atoma. Ovo odvajanje može se postići različitim metodama energetske pretvorbe, uključujući elektromehaničku (elektromagnetska indukcija), termo-električnu (Seebeckov učinak ili efekt), termo-ionsku, fotoelektričnu (fotoelektrični učinak ili fotoefekt, primjerice u fotonaponskim ćelijama), izravnu pretvorbu kemijske energije u električnu energiju putem gorivih članaka te magneto-hidrodinamički generator. Ovaj raznovrstan skup tehnologija omogućuje učinkovitu proizvodnju električne energije iz različitih izvora.
Uvod u proizvodnju električne energije u europskom kontekstu predstavlja izazovan, ali i iznimno važan segment globalnih napora usmjerenih prema održivom razvoju i smanjenju emisija stakleničkih plinova. Europska Unija (EU) postavlja ambiciozne ciljeve u sklopu svoje energetske tranzicije, težeći prema nisko-ugljičnom gospodarstvu i povećanoj održivosti.
Jedan od ključnih elemenata ovog puta prema energetskoj transformaciji leži u aktivnom poticanju obnovljivih izvora energije. Ovi izvori, poput solarnih, vjetroelektrana, hidroelektrana te drugih obnovljivih resursa, imaju presudnu ulogu u smanjenju ovisnosti o fosilnim gorivima te minimiziranju negativnih utjecaja na okoliš. U cilju postizanja održivosti i udovoljavanja postavljenim normama, EU se obvezala na značajno povećanje udjela obnovljivih izvora u ukupnoj proizvodnji električne energije (postavljen cilj postizanja klimatske neutralnosti do 2050. godine).
Energetski sektor postaje pokretačka snaga prema održivom društvu, te se od proizvođača energije očekuje da preuzmu vodeću ulogu u inovacijama, tehnološkom napretku i primjeni novih, ekološki prihvatljivih rješenja.
U ovom kontekstu, osvrt na tehnološki napredak, istraživanje i razvoj novih metoda proizvodnje energije, kao i poticanje energetske učinkovitosti postaju ključni elementi strategije. Uvođenje pametnih mreža, skladištenje energije i povećana upotreba digitalnih tehnologija samo su neki od aspekata koji dodatno oblikuju pejzaž proizvodnje električne energije.
Najveći proizvođači električne energije su ponovno gospodarski najrazvijenije zemlje te veliki proizvođači primarne energije - Ujedinjeno Kraljevstvo, Norveška, Švedska i Finska.
Konačna potrošnja energije (TFC - eng. Total Final Consumption) je energija koju stvarno koriste krajnji potrošači – energija koja se koristi u domovima, prijevozu i poduzećima.
U Tablici 9. prikazani su podaci o sektorskoj konačnoj potrošnji energije.
Iz tabličnih podataka jasno je vidljivo da zemlje s najvećim BDP-om i razvijenom industrijom troše i najviše energije u sektoru industrije (UK, Švedska, Norveška i Finska).
Također je za uočiti da je potrošnja energije (ponajviše u sektorima Stanovanje, Prijevoz i Komercijalne i javne djelatnosti) proporcionalna broju stanovnika koji žive u zemlji, ponajviše radi veće potrebe za javnim prijevozom i velikim brojem automobila.
Potrošnja u sektoru Poljoprivreda i šumarstvo, u kojem najveće udjele imaju Danska, Finska, Švedska i UK, vidno prati i proizvodnju primarne energije iz biomase. (vidi Tablica 4.)
Očekivano, zemlje koje imaju razvijenu ribolovnu industriju također bilježe i najveće potrošnje energije u sektoru Ribarstvo. Prema podacima Svjetske Banke, najveće ribolovne industrije u sjevernoj Europi imaju Norveška (11. u svijetu), Island (23. u svijetu) i Ujedinjeno Kraljevstvo (27. u svijetu).
Neenergetska upotreba označava ukupnu potrošnju energenata kao sirovine u kemijskoj industriji, proizvodi rafinerija i koksara potrošeni u različitim gospodarskim sektorima, kao i korištenje krutog ugljika za proizvodnju metala i anorganskih kemikalija. Ovaj sektor vrlo je blizak industriji te shodno tome najveće potrošnje bilježe i zemlje s razvijenom industrijom.