Evolucijska povijest života na Zemlji prati procese s pomoću kojih su živi i fosilni organizmi evoluirali od prvih početaka života na planetu do današnjeg dana. Zemlja se formirala prije oko 4,5 Ga (milijardi godina), a život se na njezinoj površini pojavio za 1 milijardu godina. Sličnosti između svih današnjih organizama ukazuju na postojanje zajedničkog pretka od kojeg su procesom evolucije potekle sve poznate vrste.
Poslije, prije oko 1,7 Ga, počeli su se pojavljivati višestanični organizmi, s diferenciranim stanicama koje su izvodile specijalizirane funkcije.Bilateria, životinje s prednjim i stražnjim krajem, tj. dvostrano simetrične životinje pojavile su se prije 555 milijuna godina.Beskralježnjaci su se pojavili tijekom perioda ediakarija, dok su se kralježnjaci pojavili prije oko 525 Ma tijekom kambrijske eksplozije kojom započinje "prava povijest" živih bića u najstarijim razdobljima paleozoika, u kambriju i siluru. Iz perioda kambrija konačno nalazimo brojne fosile svih danas poznatih glavnih tipova životinja poput jednostaničnih i višestaničnih životinja, bezkralježnjaka, člankonožaca, preteča kralježnjaka svitkovaca, samih kralježnjaka te svih drugih koljena i natkoljena poznatih unutar životinjskog carstva.
Najranije kopnene biljke potječu od prije oko 450 Ma (milijuna godina), iako dokazi upućuju da su mikrobi formirali najranije terestričke ekosisteme, prije najmanje 2,9 Ga. Smatra se da su mikrobi utabali put početku kopnenih biljaka u fanerozoiku. Kopnene su biljke bile toliko uspješne da se smatra da su doprinijele masovnom izumiranju u kasnom devonu.
Krajem devona pojavili su se fosili djelomično kopnenih životinja (vodozemci), a u karbonu kopnene životinje, gmazovi. Tijekom perioda permasinapsidi, uključujući pretke sisavaca, dominirali su kopnom, no većina je ove skupine izumrla u permsko-trijaskom masovnom izumiranju prije 252,2 Ma čime je nastupio mezozoik. Tijekom oporavka od ove katastrofe arhosauri su postali najbrojniji kopneni kralježnjaci;Mezozoik se smatra erom gmazova koji su dominirali periodima jure i krede. Potkraj trijasa nalazimo i prve fosile gmazova sa svojstvima sisavaca (terapsidi), a juri prve moderne gmazove i fosile prvih ptica. U posljednjem razdoblju mezozoika, u kredi, bila je posebno brojna jedna arhosaurska skupina, dinosauri.
Sisavci su se razvili od gmazova na temelju potpuno nediferenciranoga, prijelaznog oblika. Njihovo dobro zaštićeno potomstvo (kote živu mladunčad koju hrani majka), stalna tjelesna toplina i uravnoteženi metabolizam vitalne su prednosti koje su im omogućile da se mnogostrano razvijaju i prošire. Među njima je osobito zanimljiv red primata, kojih se predstavnik pojavio u paleocenu. Iz tog osnovnog tipa u procesu adaptivne radijacije odvojili su se Lemuroidea, Tarsioidea i naposljetku Hominoidea, među kojima se pojavio i čovjek.
Evolucija kao povijesna činjenica i kao proces
Evolucija živih bića saglediva je kao povijesna činjenica koja je imala svoj tijek i kao proces kojemu su na svoj način i sada podvrgnuta živa bića i po čemu se može dobiti uvid u njezine faktore. Kao povijesna činjenica ona je dokumentirana mnogobrojnim paleontološkim nalazima i komparativnim proučavanjima. Na temelju tih materijala uspješno su rekonstruirani tijekovi razvoja nekih biljnih skupina, nekih odjeljaka životinja, osobito kralježnjaka, a među njima specijalno najviših sisavaca i čovjeka.
Ima i pokušaja prikazivanja drveta (stabla) života sa svim prijelaznim oblicima od njegovih prvih početaka do čovjeka. Te rekonstrukcije pružaju često dobru opću orijentacijsku sliku, ali vrijede samo kao bolje ili slabije obrazložene spekulacije o razvoju, jer su rađene bez fosilnih dokaza. Budući da prvi oblici života nisu mogli ostaviti tragova, evolucijska se proučavanja stalno nalaze pred problemom kako su se i u kojim okolnostima pojavila najjednostavnija živa bića. Problem ostaje i razvoj jednostaničnih organizama, npr. ameba, u kojima već postoje svi osnovni procesi karakteristični za živa bića. G. G. Simpson smatra da je razvoj od prvih jednostavnih bića do amebe bio najteži i najkompleksniji, te da je vjerojatno trajao najmanje onoliko vremena koliko i razvoj od amebe do čovjeka. U pitanju razvoja višestaničnih organizama, neki znanstvenici tvrde da put od jednostaničnih do višestaničnih ide preko kolonija jednostaničnih bičaša dok zoolog Jovan Hadži zastupa teoriju celularizacije.
↑Algeo, T.J.; Scheckler, S. E. 1998. Terrestrial-marine teleconnections in the Devonian: links between the evolution of land plants, weathering processes, and marine anoxic events. Philosophical Transactions of the Royal Society B. 353 (1365): 113–130. doi:10.1098/rstb.1998.0195
↑Barry, Patrick L. 28. siječnja 2002. The Great Dying. Science@NASA. Science and Technology Directorate, Marshall Space Flight Center, NASA. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. travnja 2009. Pristupljeno 26. ožujka 2009.
Smith, John Maynard; Eörs Szathmáry. 1997. The Major Transitions in Evolution. Oxford University Press. Oxfordshire. ISBN0-19-850294-XCS1 održavanje: više imena: authors list (link)