Granica počinje na zapadu na Crnom moru, južno od Sarpija, a zatim nastavlja kopnom prema istoku nizom nepravilnih linija; zatim se lučno okreće prema jugoistoku, presijecajući jezero Kartsakhi, pa sve do armenske tromeđe. Zapadnu trećinu granice zauzima Gruzijska Autonomna Republika Adžarija.
Povijest
Tijekom 19. stoljeća Kavkaz je bio poprištem sukobu velikih sila - Otomanskog Carstva na zalazu, Perzije i Rusije, koje se širila prema jugu. Rusija je do 1828. godine osvojila većinu perzijskih kavkaskih zemalja, a zatim je svoju pozornost usmjerila na Osmansko carstvo.Drinopoljskim ugovorom iz 1829. (kojim je okončan Rusko-turski rat) Rusija je stekla većinu suvremene Gruzije (uključujući Imeretiju, Megreliju i Guriju), s tim da je granica razgraničena bila sjeverno od sadašnje granice Gruzije i Turske.
Tijekom Prvog svjetskog rata Rusija je napala istočna područja Osmanskog Carstva. U kaosu nakon Ruske revolucije 1917. nova je komunistička vlada se žurno pokušala povući iz rata, te je 1918. sklopila Mir u Brest-Litovsku s Njemačkom i Osmanskim Carstvom. Ovim ugovorom Rusija je vratila područja stečena ranijim San Stefanskim i Berlinskim ugovorom.
U nastojanju da steknu neovisnost od oba carstva, narodi južnog Kavkaza proglasili su 1918. Zakavkasku demokratsku Federativnu Republiku i započeli mirovne pregovore s Osmanlijama. Unutarnje nesuglasice doveli su do toga da je Gruzija napustila federaciju u svibnju 1918., a nedugo nakon toga slijedili su je Armenija i Azerbajdžan. Budući da su Osmanlije izvršile invaziju na Kavkaz i brzo se učvrstile, tri nove republike bile su prisiljene potpisati Batumski ugovor 4. lipnja 1918. kojim su priznale granicu prije 1878. godine. Osmanski dobici u Armeniji dodatno su učvršćeni Drinopoljskim ugovorom (1920.). U međuvremenu, Rusija je 1920. priznala neovisnost Gruzije Moskovskim ugovorom.
S Osmanskim Carstvom koje je bilo poraženo u Europi i Arabiji, savezničke sile planirale su ga podijeliti putem ugovora u Sèvresu 1920. godine. Sporazum je priznao gruzijsku i armensku neovisnost, dajući jednoj i drugoj državi ogromne teritorije u istočnoj Turskoj, s produženom armensko-gruzijskom granicom o kojoj će se odlučiti kasnije; Gruzija je trebala dobiti veći dio Lazistana. Turski nacionalisti bili su ogorčeni zbog ugovora, što je doprinijelo izbijanju Turskog rata za neovisnost; turski uspjeh u ovom sukobu učinio je Sèvres zastarjelim. Godine 1920. ruska Crvena armija izvršila je invaziju na Azerbajdžan i Armeniju, nakon čega je slijedila invazija Crvene armije na Gruziju 1921., čime je okončana neovisnost Gruzije. Osmanlije su iskoristili priliku za invaziju na jugozapadnu Gruziju, zauzevši Artvin, Ardahan, Batumi i druge zemlje. Kako bi izbjegli sveobuhvatni rusko-turski rat, dvije su zemlje u ožujku 1921. potpisale Moskovski ugovor kojim je izmijenjena sovjetsko-osmanska granica. Međutim, na terenu su se i dalje vodile borbe i pregovori su zastali. Odredbe ugovora kasnije su potvrđene Karškim ugovorom iz listopada 1921., čime je finalizirana granica Gruzije i Turske na njezinom sadašnjem položaju. Turska se odrekla svojih zahtjeva prema Batumiju, a radi zaštite većinski muslimanskog stanovništva tog područja je stvorena autonomna Adžarska ASSR. Zajednička sovjetsko-turska komisija je tada, od ožujka 1925. do srpnja 1926., na tlu razgraničila granicu. Nezavisnost Turske priznata je ugovorom iz Lausanne 1923. godine.
Gruzija je u početku zajedno s Armenijom i Azerbajdžanom bila uključena u Zakavkasku SFSR u sastavu SSSR -a, da bi se zatim 1936. odvojila kao Gruzijska SSR. Granica iz Karškog ugovora ostala je, unatoč povremenim sovjetskim zahtijevima za promjenom, osobito 1945. Turska je, uz podršku SAD-a, odbila raspravljati o tom pitanju, a Sovjeti su, tražeći bolje odnose sa svojim južnim susjedom, odustali od tog pitanja.
Nakon raspada SSSR-a 1991. Gruzija je stekla neovisnost i naslijedila svoj dio granice između Turske i SSSR-a. Turska je priznala neovisnost Gruzije 16. prosinca 1991. Protokol o uspostavljanju diplomatskih odnosa između dvije zemlje potpisan je 21. svibnja 1992. godine i njime je potvrđena njihova međusobna granica.
↑Granični prijelaz Çıldır-Aktaş – Kartsakhi border je otvoren 2015., 20 godina nakon što je njegovo otvaranje dogovoreno. Gruzijski dekret o upravljanju granicom nije spominjao Kartsakhi od 1996. do 2008. Godine 2010. Turska i Gruzija su potpisale Memorandum o razumijevanju, a kasnije i sporazum u svrhu olakšavanja granične i carinske suradnje, koji je uključivao i kontrolnu točku Çıldır-Aktaş – Kartsakhi. Ovo je postalo prioritet u kontekstu projekta željezničke pruge Baku–Tbilisi–Kars. Kartsakhi je uključen u sljedeću verziju gruzijskog dokumenta o upravljanju granicom.
↑S obzirom da je željeznička pruga Baku–Tbilisi–Kars otvorena 2017., postalo je moguće da će se u budućnosti granicu moći prijeći i putničkim vlakom. Do ljeta 2021., putnička linija još uvijek nije bila uspostavljena, a prugom voze samo teretni vlakovi.
↑John Emerich Edward Dalberg Acton. 1907. The Cambridge Modern History. Macmillan & Co. str. 202
↑Tucker, Spencer C., ur. 2010. A Global Chronology of Conflict: From the Ancient World to the Modern Middle East. ABC-CLIO. str. 1154. ISBN978-1851096725. Turci priznaju ruski posjed Gruzije i kanata Erevan (Erivan) i Nakhchivan koje je Perzija ustupila Rusiji godinu prije.
↑Richard Hovannisian. 1997. The Armenian people from ancient to modern times. str. 292–293. ISBN978-0-333-61974-2. OCLC312951712 (Armenian Perspective)
↑Ezel Kural Shaw. 1977. Reform, revolution and republic : the rise of modern Turkey (1808–1975). History of the Ottoman Empire and Modern Turkey. Cambridge University Press. str. 326. OCLC78646544 (Turkish Perspective)
↑Charlotte Mathilde Louise Hille. 2010. State Building and Conflict Resolution in the Caucasus. BRILL. str. 71. ISBN978-9-004-17901-1
↑Tsutsiev, Arthur. 2014. Atlas of the Ethno-Political History of the Caucasus. Prijevod: Nora Seligman Favorov. Yale University Press. New Haven. str. 79. ISBN978-0300153088
↑Khrushchev, Nikita S. 2006. Sergei Khrushchev (ur.). Memoirs of Nikita Khrushchev: Reformer, 1945–1964. Prijevod: George Shriver. Penn State University Press. University Park, PA. str. 426. ISBN978-0271058597
↑Ro'i, Yaacov. 1974. From Encroachment to Involvement: A Documentary Study of Soviet Policy in the Middle East, 1945–1973. Transaction Publisher. str. 106–107