Kupolu ponajviše grade kao kalotu ili polukuglu od kamena ili opeke, a u novije doba od armiranog betona u konstrukciji tzv. ljuske.
Kupola se može izvesti izravno na zidovima prostora ili preko posebnih konstrukcija:
trompa – ugaona trokutasta niša kojom se s kvadratne osnove prelazi na kružni oblik.
pandantiv – sferični trokut kojim se s kvadratne osnove prelazi na sferični oblik.
Često se između kupole i pandantiva umeće cilindrični tambur.
Najčešće se na vrhu kupole ostavlja otvor za svjetlo (oculus) ili tornjić (lanterna) s prozorima.
Povijest razvitka
Natkrivanje kamene kuće u obliku pčelinje košnice poznato je još u prapovijesnim kulturama Mediterana. Od njih je najpoznatija svakako Atrejeva riznica u Mikeni.
Svođenje kupole u klasičnom smislu bilo je poznato u Aziji već u starom vijeku.
Široku primjenu doseže u starorimskoj arhitekturi, kada se pravi jedna od najpoznatijih i najvećih kupola – Panteon u Rimu (promjera i visine 43,3 m).
U srednjem vijeku se javljaju sporadično i to samo kao svodovi visokih tornjeva.
Rana renesansa oživljava arhitekturu po rimskim antičkim uzorima, a time i ponovnu uporabu kupole kao elementa arhitekture. Prva je bila kupola Prvostolnice u Firenci, djelo Fillipa Brunelleschija, 1420. – 1436.; a svakako najpoznatija i najveća je kupola Sv. Petra u Rimu.