srpskohrvatske standardne varijante, dijalekti i govori |
---|
policentrični srpskohrvatski standardni jezik usporedba srpskohrvatskih standardnih varijanti srpska varijanta · hrvatska varijanta · bosanska varijanta · crnogorska varijanta štokavski (ekavski · ijekavski · ikavski) kajkavski (ekavski · ikavski) čakavski (ikavski · ekavski · ijekavski) torlački (ekavski · našinski) užički · romanosrpski · bunjevački gradišćanskohrvatski · moliškoslavenski slavenosrpski |
Kajkavski (također kajkavica, kajkavština), jedna od četiriju dijalektalnih grupa srpskohrvatskoga jezika, nazvana po upitnoj zamjenici kaj. Obuhvaća sjeverozapadni dio hrvatskoga jezičnog prostora i Gorski kotar. Izvan granica Republike Hrvatske kajkavskih govora ima u Mađarskoj (kod Nežiderskog jezera, u Pomurju i Podravini) te u Rumunjskoj.
Obzirom na izgovor glasa jat, većina kajkavaca ga izriče u raznim varijantama samoglasnika e, ali postoje manjim dijelom još polujekavski kajkavci (Hrvatsko Zagorje), te ikavski kajkavci mjestimično u Gorskom Kotaru, Pokupju, Žumberku, Turopolju i uz Sutlu.
Kajkavski dijalekti djelomično su uzajamno razumljivi s prekomurskim dijalektom slovenskog jezika, a kajkavština se smatra prijelaznim narječjem u dijalektskom kontinuumu južnoslavenskih jezika.
Priznan je kao poseban jezik.[nedostaje referenca]
Dijalektološka proučavanja kajkavštine započela su potkraj 19. stoljeća. Prvu monografiju napisao je na ruskom jeziku ukrajinski jezikoslovac A. M. Lukjanenko (Kajkavskoe narječie, Kijev, 1905). Kajkavske su govore dijalektolozi dosada razvrstavali po različitim kriterijima. Uglavnom na osnovi do tada objavljenih radova, godine 1927. u Narodnoj enciklopediji srpsko-hrvatsko-slovenačkoj, svoju podjelu kajkavskoga narječja iznio je srpski jezikoslovac Aleksandar Belić. Po refleksima praslavenskih glasova /tj/ i /dj/ Belić je kajkavštinu podijelio u tri dijalekta:
Kasnija proučavanja nisu potvrdila ovakvo rasprostiranje refleksa /tj/ i /dj/.
Utvrdivši da temeljna kajkavska akcentuacija ima tri naglaska u svojoj raspravi Jezik Hrvata kajkavaca (1936) Stjepan Ivšić kajkavske je govore po naglasnim značajkama podijelio u četiri skupine. Na osnovi Belićeve i Ivšićeve podjele te na osnovi nekih glasovnih značajki Dalibor Brozović je kajkavsko narječje (1965. - 1988.) podijelio u šest dijalekata:
S obzirom na sudbinu kajkavskoga cirkumfleksa te na temelju razvoja vokalizma, najpodrobniju podjelu kajkavskih dijalekata dao je Mijo Lončarić koji u monografiji Kajkavsko narječje (Zagreb, 1996.) razlikuje petnaest dijalekata:
Ta razdioba zorno svjedoči o dijelom velikim razlikama što postoje između pojedinih kajkavskih govora u akcentuaciji, fonologiji i morfologiji.
Od polovice 16. stoljeća do preporoda na kajkavskom književnom jeziku, latiničkim slovopisom oblikovanim po mađarskom uzoru (na primjer cs za /č/, cz za /c/, dy, gy za /ž/, ly za /lj/, ny za /nj/), napisana su mnoga djela:
Prvu kajkavsku gramatiku (na njemačkome) napisao je Ignacij Szent-Mártony (Einleitung zur kroatischen Sprachlehre für Deutsche, Varaždin, 1783.), a na njemačkom su i gramatike Franza Korniga (Kroatische Sprachlehre oder Anweisung für Deutsche die kroatische Sprache in kurzer Zeit gründlich zu erlernen, 1795), Josipa Matijevića (Horvatzka Grammatika oder kroatische Sprachlehre, 1810.) i Ignaca Kristijanovića (Grammatik der Kroatischen Mundart, 1837.), dok je gramatika Josipa Đurkovečkog (Jezičnica horvatzko-slavinzka - Kroatisch-slavische Sprachlehre, Pešta, 1837.(HRVATSKO-SLAVENSKA).
Najvažniji su rječnici kajkavskoga Dictionar ili reči slovenske Jurja Habdelića (Graz, 1670.), Gazophylacium illyrico-latinum Ivana Belostenca (objavljen postumno u Zagrebu 1740.) i Lexicon latinum Franje Sušnika i Andrije Jambrešića (Zagreb, 1742.).
Među književnicima koji su na kajkavskom pisali nakon 1836. ističu se Pavao Štoos, Tomaš Mikloušić i Ignac Kristijanović.
U 20. stoljeću iznimno je bogata kajkavska dijalektalna književnost (Antun Gustav Matoš, Fran Galović, Dragutin Domjanić, Nikola Pavić, Miroslav Krleža, Ivan Goran Kovačić, Vjekoslav Balog i drugi).
Rječnička baština kajkavske književnosti obrađuje se u Rječniku hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika (10. svezak objavljen je 2004).