Stefan Bizantinac ili Stefan iz Bizanta (latinski: Stephanus Byzantinus; starogrčki: Στέφανος Βυζάντιος, Stéphanos Byzántios; 6. vek) bio je vizantijski pisac, autor jednog važnog geografskog leksikona pod naslovom Narodi (starogrčki: Ἐθνικά, Ethnica). Od samog leksikona sačuvani su samo oskudni fragmenti, ali postoji i jedan izvod (epitome) koji je sastavio izvesni Hermolaj, o kome se inače ništa ne zna.
O Stefanovom životu ne zna se ništa, osim da je bio gramatičar u Carigradu i da je živeo posle vremena cara Arkadija i cara Honorija, a pre Justinijana II. Kasniji pisci ne pružaju nikakve podatke o njemu, ali primećuju da je delo kasnije svedeno na izvod (epitome), koji je sastavio izvesni Hermolaj i koji ga je posvetio Justinijanu; nije poznato da li se misli na prvog ili drugog cara s tim imenom, ali čini se verovatnim da je Stefan delovao u Carigradu (Bizantu) u prvoj polovini šestog veka nove ere, tokom vladavine Justinijana I.
Čak i u obliku izvoda, Ethnica ima ogromnu vrednost za pročuvanje geografije, mitologije i religije drevne Grčke. Gotovo svaki članak u izvodu sadrži pozivanje na nekog drevnog grčkog pisca kao na autoritet za ime kakvog mesta. Iz sačuvanih fragmenata vidimo da je original sadržavao značajne citate antičkih autora, pored mnogih zanimljivih pojedinosti, topografskih, istorijskih, mitoloških i drugih. Stefan navodi Artemidora, Polibija, Elija Herodijana, Herodota, Tukidida, Ksenofonta, Strabona i druge pisce.
Glavne fragmente koju su sačuvani iz originalnog Stefanovog dela nalaze se kod Konstantina Porfirogenita, u delu O upravljanju carstvom (De administrando imperio, pogl. 23 (članak Ίβηρίαι δύο) i u delu O temama (De thematibus, II, 10, gde se govori o Siciliji). Na ovom drugom mestu nalazi se i odlomak komičnog pesnika Aleksisa o sedam najvećih ostrva. Još jedan značajan fragment, od članka Δύμη do kraja slova Δ, nalazi se u jednom rukopisu u zbirci Fonds Coislin, koju je formirao Pierre Seguier.
Prvo moderno štampano izdanje dela bilo je ono koje je u Veneciji 1502. godine objavila tiskara Aldine Alda Manucija. Kompletno standardno izdanje i dalje je izdanje Augusta Meinekea (1849, preštampano u Gracu, 1958), a po konvenciji numeracija teksta prati brojeve stranica u Meinekeovom izdanju. Novo potpuno revidirano izdanje na nemačkom jeziku, koje su uredili B. Viss, C. Zubler, M. Billerbeck, J.F. Gaertner, objavljeno je između 2006. i 2017. godine, u ukupno 5 tomova.