Poreklo reči finansije nije utvrđeno, jedni tvrde da je germanskog а drugi romanskog porekla. Srednjovekovno značenje je ‘finatio’ koja se upotrebljava u smislu zaključka, sudske odluke ali i plaćanja. Zatim se formira kao termin u Francuskoj koji dalje prodire u druge zemlje, vezajući se za raznovrsne novčane poslove.
Sama pojava finansija je vezana za pre svega novac i novčana plaćanja, analogno ovome finansije će postojati dokle god postoji i novac. Ovo znači да gde god imali robnu proizvodnju i delovanje zakona vrednosti izraženom u novcu imaćemo i finansije. Finansije su istorijski uslovljena kategorija. Priroda finansija je novčana, odnosno monetarna.
Finansije su najstarija disciplina ekonomske nauke. Prve naznake finansija se vezuju za Srednji vek. Ipak do pravog zamaha ove nauke dolazi sa nastankom kapitalizma, posebno od perioda liberalnog kapitalizma u XX veku Velika svetska ekonomska kriza 30-tih godina je dala podsticaj razvoju nauke o finansijama, pri čemu se u početku analiza fokusirala na razmatranju funkcija države (kada se akcenat stavlja na proučavanje poreza), da bi se vremenom sve veća pažnja posvećivala mikro aspektu, odnosno načinu proučavanja finansija u preduzeću.
Najveća zasluga za izdvajanje finansija kao posebne naučne discipline pripada Karlu Heirih van Rayu i njegovom djelu Osnovi finansijske nauke – prva polovina 19. veka.
Važna tema u finansijama su razni finansijski instrumenti kao: dionice, obveznice, opcije. Redovno u obziru su pojedinačni instrumenti koji su omogućeni za javnu izdaju i razmenu na berzi.
Kao što je gore navedeno, finansijski sistem se sastoji od tokova kapitala koji se odvijaju između pojedinaca i domaćinstava (lične finansije), vlada (javne finansije) i preduzeća (finansije preduzeća). „Finansije” stoga proučavaju proces kanalisanja novca od štediša i investitora ka subjektima kojima je to potrebno. Štediše i investitori imaju na raspolaganju novac koji bi mogao zaraditi kamatu ili dividende ako se stavi u produktivnu upotrebu. Pojedinci, kompanije i vlade moraju dobiti novac iz nekog spoljašnjeg izvora, kao što su zajmovi ili krediti, kada nemaju dovoljno sredstava za rad.
Uopšteno govoreći, entitet čiji prihod premašuje njegove rashode može pozajmiti ili investirati višak, sa namerom da zaradi pravičan povraćaj. Shodno tome, entitet gde je prihod manji od rashoda može prikupiti kapital obično na jedan od dva načina: (i) pozajmljivanjem u obliku zajma (privatna lica), ili prodajom državnih ili korporativnih obveznica; (ii) od strane korporacije koja prodaje vlasnički kapital, koji se takođe naziva akcije (koje mogu imati različite oblike: preferencijalne akcije ili obične akcije). Vlasnici obveznica i akcija mogu biti institucionalni investitori – finansijske institucije kao što su investicione banke i penzioni fondovi – ili privatna lica, koja se nazivaju privatni investitori ili maloprodajni investitori.
Pozajmljivanje je često indirektno, preko finansijskog posrednika kao što je banka, ili putem kupovine menica ili obveznica (korporativne obveznice, državne obveznice ili uzajamne obveznice) na tržištu obveznica. Zajmodavac prima kamatu, zajmoprimalac plaća veću kamatu nego što prima zajmodavac, a finansijski posrednik zarađuje razliku za ugovaranje zajma. Banka objedinjuje aktivnosti mnogih zajmoprimaca i zajmodavaca. Banka prihvata depozite od zajmodavaca, na koje plaća kamatu. Banka zatim pozajmljuje ove depozite zajmoprimaocima. Banke dozvoljavaju zajmoprimcima i zajmodavcima, različitih veličina, da koordiniraju svoje aktivnosti.
Finansije omogućavaju proizvodnji i potrošnji u društvu da rade nezavisnije jedna od druge. Bez upotrebe finansijske alokacije, proizvodnja bi se morala odvijati u istom vremenu i prostoru kada i potrošnja. Kroz finansije, može se dozvoliti postojanje vremensko-prostorne udaljenosti između proizvodnje i potrošnje.
Kao što je istaknuto, finansije se u širem smislu sastoje od tri oblasti ličnih finansija, korporativnih finansija i javnih finansija. One se, isto tako, preklapaju i na njih su primenljive različite aktivnosti i poddiscipline — uglavnom investicije, upravljanje rizikom i kvantitativne finansije.
Lične finansije se definišu kao „pažljivo planiranje novčane potrošnje i štednje, uz istovremeno razmatranje mogućnosti budućeg rizika“. Lične finansije mogu uključivati plaćanje obrazovanja, finansiranje trajnih dobara kao što su nekretnine i automobili, kupovinu osiguranja, ulaganja i štednju za penziju. Lične finansije mogu takođe uključivati plaćanje zajma ili drugih dugova. Smatra se da su glavne oblasti ličnih finansija prihodi, potrošnja, štednja, ulaganje i zaštita. Sledeći koraci, kako je naveo Odbor za standarde finansijskog planiranja, sugerišu da će pojedinac razumeti potencijalno siguran plan ličnih finansija nakon:
Kupovina osiguranja radi zaštite od nepredviđenih ličnih događaja;
Razumevanje efekata poreskih politika, subvencija ili kazni na upravljanje ličnim finansijama;
Razumevanje efekata kredita na finansijsko stanje pojedinca;
Izrada plana štednje ili finansiranje za velike kupovine (automobil, obrazovanje, kuća);
Planiranje sigurne finansijske budućnosti u okruženju ekonomske nestabilnosti;
Traženje tekućeg i/ili štednog računa;
Priprema za penziju ili drugih dugoročnih troškova.
Daraban, Bogdan. "Introducing the Circular Flow Diagram to Business Students." Journal of Education for Business 85.5 (2010): 274–279.
Mankiw, Gregory (2011). Principles of Economics, 6th edition. Thomson Europe.
Marks, Melanie, and Gemma Kotula. "Using the circular flow of income model to teach economics in the middle school classroom." The Social Studies 100.5 (2009): 233–242.
Lloyd A. Metzler. “Three Lags in the Circular Flow of Income”, in: Income, Employment and Public; essays in honor of Alvin H. Hansen, Lloyd A Metzler; New York, W.W. Norton . pp. 11–32
Antoin E. Murphy. "John Law and Richard Cantillon on the circular flow of income." Journal of the History of Economic Thought. 1.1 (1993): 47–62.
Kwok, H., Milevsky, M., and Robinson, C. (1994) Asset Allocation, Life Expectancy, and Shortfall, Financial Services Review, 1994, vol 3(2), pg. 109–126.
Jensen, Michael C.; Smith. Clifford W. (29. 9. 2000). The Theory of Corporate Finance: A Historical Overview. SSRN244161.CS1 одржавање: Формат датума (веза) In The Modern Theory of Corporate Finance, edited by Michael C. Jensen and Clifford H. Smith Jr., pp. 2–20. McGraw-Hill, 1990. ISBN0070591091
Graham, John R.; Harvey, Campbell R. (1999). „The Theory and Practice of Corporate Finance: Evidence from the Field”. AFA 2001 New Orleans; Duke University Working Paper. SSRN220251.
Joseph Ogden; Frank C. Jen; Philip F. O'Connor (2002). Advanced Corporate Finance. Prentice Hall. ISBN978-0130915689.
Pascal Quiry; Yann Le Fur; Antonio Salvi; Maurizio Dallochio; Pierre Vernimmen (2011). Corporate Finance: Theory and Practice (3rd изд.). Wiley. ISBN978-1119975588.